Melisa Mujčinović (27) iz Živinica, samohrana majka dviju djevojčica, odlučila je prkositi izazovima i stereotipima. Nakon smrti bivšeg supruga, donijela je hrabru odluku – sjela je za volan šlepera i krenula na put prema Turskoj, kako bi svojoj djeci osigurala bolji život.
– Bivši suprug i ja smo se razveli prije četiri godine, a on je prošle godine iznenada preminuo. Ostala sam sama s dvoje djece, živimo u kući koju smo zajedno izgradili i koju sam naslijedila nakon njegove smrti – započinje svoju priču Mujčinović.
Meni je lakše voziti kamion nego auto, a prelijep je osjećaj kada voziš tako moćnu mašinu.
Prošle godine je položila vozački ispit za šleper i zaputila se u Tursku.
– Sasvim sama, bez obuke, sjela sam za volan i krenula na put. Nije lako krenuti sam, prvi put sam razmišljala da mi je samo pravac na autoputu, da ne moram nigdje skrenuti ili ići u rikverc. Imala sam tremu, ali strah ne toliko. Vjerovala sam da mogu i moram uspjeti, nema mi druge. Veliku ulogu igralo je i to što se meni sviđalo voziti, vjerujem da je i to doprinijelo – kazala je Mujčinović.
Na ruti za Tursku, koju vozi redovno, kaže da nema problema i da sigurnost stavlja na prvo mjesto.
– Nema stresa, žurbe, sve ide lagano. Vozim koliko mogu, a kad se umorim, stanem i odspavam, sama dirigujem tempo. Srećom, dosad nisam imala veliki problem u smislu da mi je pukla guma, naprimjer, ali desilo se da mi pukne rezervoar. Kolege su mi tada odmah priskočile u pomoć i pomogle da dođem sigurno kući, tako da u svakom problemu mogu računati na njih – navela je Mujčinović.
Istaknula je da je kolege doživljavaju kao dio kolektiva, radnu kolegicu, koja posao radi jednako uspješno kao i oni, bez obzira na stereotipe.
– Iskreno, bude im drago kad vide da i žena radi taj posao i da to može. U njihovim očima sam hrabra, ne nemoćna. Imam i dvije kolegice koje također voze, međusobno se podržavamo, često smo u kontaktu – dodala je Mujčinović.
Međutim, istaknula je da nije jednostavno ostaviti djecu na pragu i krenuti, ne znajući šta te čeka.
– Teško je to, staviti glavu u torbu i otići na put, a ne znaš hoćeš li se vratiti živ. Svaki put na izlasku zaplačem i poljubim djecu u nadi da ću ih ponovo vidjeti. Znali su mi komentirati da bih trebala provoditi više vremena s djecom umjesto što vozim, ali ja s prosječnom plaćom od 1.200-1.300 maraka ne mogu školovati djecu, platiti režije, kupiti hranu i sve potrepštine, jednostavno je nemoguće. Tako da je to bio veliki faktor u donošenju te odluke. Moja djeca shvataju da ja moram zaraditi za nas i prihvataju to – kazala je Mujčinović.
Njene kćerke, stare osam i pet godina, s ponosom pričaju o majci vozačici šlepera. Melisa se zahvaljuje poslodavcu i firmi na podršci, uz poruku da će i dalje hrabro koračati putem koji je izabrala – zbog ljubavi prema djeci i želje da im osigura dostojanstven život.