Adnan Lojić, mladi humanitarac iz Austrije, prešao je više od 850 kilometara na običnom biciklu – od srca Evrope do srca Bosne. Njegova misija nije bila lični izazov, već borba za one koji nemaju priliku da se izbore sami za sebe – djecu bez roditeljske brige. Kroz humanitarnu akciju “Ride for the Kids”, Adnan je skupljao novac za dječiji dom, noseći poruku solidarnosti, upornosti i ljubavi prema domovini. Za naš portal govori o svojim motivima, emocijama tokom puta, i planovima za budućnost.
Zivinice.info: Šta Vas je lično motivisalo da krenete na ovako dug i zahtjevan put biciklom – čak 850 kilometara – i to s humanitarnim ciljem?
Adnan: Odrastao sam između dva svijeta – u Austriji i Bosni. Ali ono što nikad nisam zaboravio je kako izgleda kad nemaš. Kad nemaš sigurnost. Kad nemaš mogućnosti. I kad djeca, ni kriva ni dužna, rastu bez podrške.
Ova vožnja nije bila zbog mene – bila je za djecu. Da pokažem da nije sve izgubljeno. Da i jedan čovjek može pokrenuti nešto veće. A biciklom? Jer želim da svaka kap znoja ima smisla.
Zivinice.info: Kroz kakve ste fizičke i psihičke izazove prošli tokom ovog putovanja i da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da nećete uspjeti?
Adnan: Bilo je naporno, iskreno. Kiša, sunce, vjetar, bol u misicima, umor. Noge te izdaju, ali glava mora ostati čista.
Bilo je trenutaka kad sam vozio 100+ kilometara dnevno, bez prave ishrane, bez sna, i kad se pitaš: “Zašto ovo radim?”
Ali onda se sjetiš djece u Gazi, u Bosni, koja nemaju luksuz da odustanu. I to me svaki put podiglo.
Zivinice.info: Kakve su bile reakcije ljudi koje ste susretali putem – da li ste imali podršku i da li su Vas ljudi prepoznavali i pružali pomoć?
Adnan: Iskreno? Nevjerovatno. Ljudi su mi donosili vodu, mahali iz auta, slali poruke podrške, stajali uz cestu.
U Zagrebu me je zaustavila žena i rekla: „Znam te sa Instagrama, svaka čast.“
U Bosni – emocija još veća. Jer ovdje svi znaju kako je kad kreneš iz nule. Osjetio sam da nisam sam.
Zivinice.info: Zašto ste odlučili da prikupljena sredstva usmjerite baš za djecu bez roditeljskog staranja, i koliko Vam je važna ta borba za one koji nemaju Glas?
Adnan: Zato što oni nemaju opcije. Nemaju roditelje, nemaju zaštitu, često nemaju nikog da ih pogura.
Djeca ne biraju gdje će se roditi, ni kroz šta će proći. Ali mi biramo da li ćemo biti glas za one koji ga nemaju.
To nije samo humanitarna borba. To je moralna obaveza.
Zivinice.info: Da li imate u planu nastavak sličnih humanitarnih izazova i šta biste poručili mladima u BiH i dijaspori kada je riječ o solidarnosti i društvenoj odgovornosti?
Adnan: Ovo je tek početak. Već planiram nove izazove, možda još veće – jer sad znam koliko se toga može pokrenuti kad ideš srcem.
Mladima bih poručio: nemoj čekati da budeš milioner da bi pomogao.
Dovoljno je da kreneš. Dovoljno je da ti je stalo. Jer neko negdje već sad treba ono što ti uzimaš zdravo za gotovo.
Zivinice.info: Na kraju, kako Vam je bilo doći u Bosnu, nakon svega što ste prošli, i kakve emocije su Vas preplavile?
Adnan: Ne mogu to riječima opisati. Srce mi je bilo puno.
Kad sam ušao u grad, kroz suze sam vozio posljednje kilometre kada sam znao da cu jos malo vidjeti svoju zenu, moju kcerku i familiju.
I ako zivim u austriji bosna je uvjek u mom srcu i jedan velki dio mene.
Doći kući, nakon 860 kilometara, s misijom iza sebe – to je osjećaj koji ostaje za cijeli život.