Mirza Bašić će ove godine u Potočarima ukopati brata Midhata: Ničega se nije plašio, njegove želje uništio je rat
U trenutku pada Srebrenice, Midhat je imao 22 godine. Bio je na početku života, pun želja, nada… Međutim, svi snovi su uništeni tog ljeta prije 29 godina
Živinice
Mirza Bašić imao je samo 15 godina kada je 1995. godine preko šume krenuo iz Srebrenice ka slobodnoj teritoriji. Krenuo je sa ocem Ademom i bratom Midhatom koji nije preživio. Midhat je imao samo 22 godine, javlja Anadolu.
Mirza je na “putu spasa” tačnije u šumama oko Srebrenice proveo 28 dana. Sedmog augusta je stigao do Kladnja. Preživio je nekoliko zasjeda, prvi put vidio i spavao među mrtvacima, ali i prvi put, umjesto olovke, u ruci je držao oružje koje nije znao koristiti.
Povraćao je kada je prvi put u životu vidio ranjenika. Tokom gotovo mjesec dana jeli su uglavnom voće koje nije bilo ni dovoljno zrelo. Njegovo djetinjstvo nestalo je 11. jula.
Dan prije pada Srebrenice – 10. jula, muškarci i mali broj žena počeli su se okupljati u Šušnjarima, nedaleko od Potočara, odakle je 11. jula krenula kolona sa nekoliko hiljada ljudi preko šume do slobodne teritorije. Među njima su bili Mirza, otac i brat. Međutim, tokom proboja, granata, zasjeda i napada, razdvojli su se. Nisu mogli pronaći oca u šumama oko Srebrenice gdje su pokušavali preživiti. Put su nastavili njih dvojica. Midhat je bio stariji brat koji se brinuo za Mirzu.
“Ostali smo sami u jednoj šumi gdje smo proveli cijelu noć. Cijelu noć smo slušali vapaje ranjenih, ubijanja…Kada je počelo da sviće, brat je rekao da moramo krenuti. Kada je to rekao, ja sam počeo trčati i nisam se osvrtao. Kada sam se malo odmakao, okrenuo sam se i brata nije bilo, nije išao za mnom. Tako sam ostao sam. Više ga nikada nisam vidio”, rekao je Mirza za Anadolu.
Kao 15-godišnjak pridružio se jednog grupi ljudi sa kojima je nastavio put prema slobodnoj teritoriji. Tako je, jednog dana, čuo da neki Adem traži sinove. Znao je da je riječ o njegovom ocu. Raspitao se gdje je i otišao tamo. Pronašao ga je 21. dan nakon pada Srebrenice na planini Udrč.
“On je u potrazi za mnom i bratom, vraćao se nazad i u tom traženju je čak došao i do Žepe. Nakon pada Žepe, ponovo je istim putem krenuo prema Baljkovici kako bi nas našao. Kada je došao na Udrč, ja sam se vraćao sa Crnog vrha. Tada sam čuo da ima čovjek koji traži sinove i da se zove Adem. Našao sam ga i odlučili smo da zajedno pređemo na slobodnu teritoriju što smo i uspjeli 7. augusta”, ispričao je Mirza.
U trenutku pada Srebrenice, Midhat je imao 22 godine. Bio je na početku života, pun želja, nada…Međutim, svi snovi su uništeni tog ljeta prije 29 godina.
“Ove godine su identifikovani posmrtni ostaci mog brata koji je samnom i ocem krenuo ka Tuzli u julu 1995. godine. Pronađen je u masovnoj grobnici Grbavci. Informacije koje sam ja dobio govore da je zarobljen na Crnom vrhu i da je odveden u školu Grbavci. Strijeljani su svi koji su zarobljeni na tom području. Oko 95 posto je kompletno tijelo. Tu su i lični predmeti i odjeća”, rekao je Mirza.
Majka nije dočekala da pronađe sina i da ga ukopa. Preminula je prije nekoliko godina.
“Majka nije vjerovala da ću ja preživjeti nego da će on. Ja sam bio dijete i plašljiv. On je bio snalažljiv, uvijek spreman za akciju i ničega se nije plašio. Sjećam ga se kao nekoga ko je uvijek želio nešto novo, neke promjene. Svaki moj uspjeh je proslavljao tako što me stavio na ramena i nosio. Imao je želje i ideje kao i svi mladi. To su bile godine, kada završite školu, da razmišljate o zaposlenju. Međutim, u tim najboljim godinama bio je rat. Rat je presjekao sve želje. On i njegovi vršnjaci su se našli u beznađu rata”, rekao je Mirza.
Mirza je sada obrazovan čovjek koji je osnovao svoju porodicu. Završio je fakultet, živi u Živinicama i pokrenuo je privatni posao. Napisao je i knjigu “Spavaj obuven sine”. Svoje iskustvo pisano iz perspektive uplašenog, a ujedno i hrabrog dječaka uspio je pretočiti u pisano djelo.
“Knjiga je izašla 2022. godine, prošle godine je bila promocija. To je bila moja želja dok sam se još kretao šumama”, ispričao je Mirza koji je tokom proboja pravio i neke bilješke koje je iskoristio za pisanje knjige.
Napisao ju je kako se ne bi zaboravilo, kako bi njihova svjedočenja i priče o preživljavanju ostale budućim generacijama.
Anadolija